18.10.2016. Meehae Ryo i Zagrebački solisti

K. Odak: Passacaglia za gudački orkestar u g-molu, op. 35
J. Haydn: Koncert za violončelo i orkestar, br. 2 u D-duru, Hob.VIIb/2
P. I. Čajkovski: Serenada za gudače u C-duru
 
Krsto Odak (1888-1965): Passacaglia za gudački orkestar u g-molu, op. 35
Krsto Odak jedan je od predstavnika nacionalnog glazbenog stila hrvatske glazbe koji je u svom opusu tražio i drugačije putove na koje ga je navodio njegov razvijeni smisao za polifono koncipiranje. Prvu Passacagliju Odak je skladao 1938. godine. Bila je to prvobitna kompozicija napisana za orgulje koju je iste godine, u povodu skladateljeva 50. rođendana, praizveo Ćedomil Dugan kome je djelo i posvećeno. Instrumentalni karakter djela nagnao je Odaka da Passacagliju nedugo nakon intrumentira za gudački orkestar. Sama passacaglia barokni je glazbeni oblik koji se temelji na karakterističnoj temi koja se prvo jednoglasno izlaže u basu, a potom slijedi njezino višestruko ponavljanje. U svom novom obliku Passacaglia je svoju praizvedbu doživjela već sljedeće godine pod vodstvom Rudolfa Matza. Odakova Passacaglia, koja se temelji na baroknoj formi, sačinjena je od dvadeset varijacija, od jednostavnijih do složenijih, a zbog svog polifonog spleta instrumentalnih dionica i boja, možemo je smatrati prvim djelom takve vrste u našoj glazbenoj literaturi. Čvrsta arhitektonika Passacaglije nije rezultat samo skladateljske umješnosti, već i umjetničke invencije kojom je Odak oblikovao pojedine varijacije.

Joseph Haydn (1732-1809): Koncert za violončelo i orkestar, br. 2 u D-duru, Hob.VIIb/2

  • Allegro Moderato
  • Adagio
  • Rondo (Allegro)

 
Joseph Haydn Koncert za violončelo i orkestar u D-duru napisao 1783. godine za vrijeme dok je radio kao pomoćnik kapelnika na dvoru princa Nikolausa Esterhazyja „Veličanstvenog“, skladateljevog zaštitnika i pokrovitelja. Haydn je zapisao „Knez je bio uvijek zadovoljan mojim radovima; pored toga, što me njegovo trajno povlađivanje neprestano bodrilo, ja sam, mogao stjecati iskustva, opažati što može proizvesti potreban učinak, a što ga oslabljuje i, prema tome, popravljati, dodavati, oduzimati i iskušavati nove stvari“. Jedna od Haydnovih inovacija iz Esterhazy perioda je izdvajanje violončela kao solističkog instrumenta dotada promatrano tradicionalno u ulozi pratnje – bassa continua. Ovaj trostavačni koncert klasične forme, Haydn je skladao za Antonina Krafta, svojeg učenika i violončelista Esterhazy orkestra, pretpostavlja se, prigodom vjenčanja kneza. Kraft je u svoje doba bio slavljen zbog svojeg lijepog tona, tehničke lakoće izvođenja i ekspresivnosti. Zanimljivost djela je da ta da se sve do 1951. godine, Koncert za violončelo u D-duru, pripisivao samom Kraftu, sve do pronalaska originalnog Haydnovog rukopisa. Koncert za violončelo u D-duru Josepha Haydna od samog se početka smatra jednim od zaštitnih znakova ansambla Zagrebačkih solista, uvijek u vrhunskim interpretacijama koje se nailazile na nepodijeljeno prihvaćanje publike od osnivača – violončelista Antonija Janigra do danas.
 
Petar Iljič Čajkovski (1840-1893): Serenada za gudače u C-duru, Op. 48.

  • Pezzo in forma di sonatina: Andante non troppo — Allegro moderato
  • Valse: Moderato — Tempo di valse
  • Élégie: Larghetto elegiaco
  • Finale (Tema russo): Andante — Allegro con spirito

 
Čajkovski je u jesen 1880. godine istovremeno radio na dva djela: Serenadi za gudače i Svečanoj uvertiri 1812. I iako je Serenadu otpočetka smatrao jednim od svojih najboljih ostvarenja, Uvertirom nije bio zadovoljan. Usporedivši ih, rekao je: “Uvertira će biti jako glasna i bučna i skladao sam je bez ljubavi – njezina umjetnička vrijednost zato neće biti visoka. Serenadu sam naprotiv skladao iz unutarnjeg poriva. Ona dolazi iz srca i zato se nadam da neće biti smatrana djelom bez umjetničke vrijednosti.” Tonalitetna struktura djela okreće se klasičnim modelima, a u smislu ravnoteže i odnosa vanjskih i unutarnjih stavaka, naglasak stavlja na treći stavak – jedan od najnadahnutijih skladateljskih trenutaka Čajkovskog uopće. Prvi stavak posveta je Mozartu, skladateljevom velikom uzoru, a u drugom su čujna inspiracija Beethovenom i Brahmsom. Treći stavak, Elegija, karakterizira pijevna melodija nježnog tkanja, koja plovi na izuzetno odmjerenoj pratnji. Četvrti stavak donosi rusku narodnu melodiju iz Pjesme o Volgi, a glavna tema Allegra je koral s početka prvog stavka, čime Čajkovski savršeno zaokružuje jedna od dragulja njegova opusa. Serenadu u C-duru bivši je učitelj Čajkovskog, skladatelj Anton Rubinstein, koji je u prošlosti bio suzdržan i često kritičan u komentiranju radova svog bivšeg mentora, ocijenio kao skladateljevo najbolje djelo. Zbog svoje je plesne forme, Serenada Čajkovskog 1934. godine zaživjela i u drugom mediju, baletnoj koreografiji Georgea Balanchinea s kojom je svečano otvoren i New York City Ballet.

Pogledajte kako je bilo na koncertu

Git prestis estruntibus as dolore dolorer uptaepu ditaquia veliquaectur aris sim vel iducius assimus apitat a volorem.

Pogledajte