20.10.2016. Drugi koncert Zagrebačkih solista u MUO-u

Nedjelja, 20. studenog 2016. u 20 sati

Zagrebacki solisti MSU Spona Classics
 
Krešimir Seletković: Treći zagrebački koncert – Concerto a 3

Johann Sebastian Bach: Treći brandenburški koncert u G-duru, BWV 1048

  • Allegro
  • Adagio
  • Artur Ivelja, flauta
  • Allegro

 
Krsto Odak: Passacaglia za gudače u g-molu

Pjotr Iljič Čajkovski: Serenada za gudače u C-duru

  • Pezzo in forma di sonatina: Andante non troppo — Allegro moderato
  • Valse: Moderato — Tempo di valse
  • Élégie: Larghetto elegiaco
  • Finale (Tema russo): Andante — Allegro con spirito

 
Zagrebački Solisti

  • Sreten Krstić – koncertni majstor
  • Đana Kahriman, Teodora Sucala Matei, Mislav Pavlin, Ivan Novinc, Ivo Jukić – violine
  • Hrvoje Philips, Marko Otmačić, Magda Skaramuca – viole, Jasen Chelfi, Adam Chelfi, Zlatko Rucner – violončela
  • Mario Ivelja – kontrabas
  • Franjo Bilić – čembalo

 
Krešimir Seletković (1974) „Johann Sebastian Bach: Treći brandenburški koncert.

Vraćati se. Zauvijek. Proces koji nije moguće narušiti. Teče od svog početka do samog kraja. I tako zauvijek. Svojevrsni perpetuum mobile koji percepciju čini svojom svrhom, napokon. Varijacija osnovne zamisli koja u svakoj svojoj čestici sadrži eruptivnu energiju koja vještinom kakvog vrsnog manipulatora odvodi misli u senzitivnom pravcu, osjet pretvara u želju, onakvu kakva se želi svaki dan, svaki sat, svaki trenutak… Za njom se žudi, o njoj se razmišlja, s njom se živi… Ipak, zraka koja dodiruje istovremeno i upozorava: „Da me se može uhvatiti, žudnja ne bi postojala“.
(iz razgovora s Krešimirom Seletkovićem)
 
Treći brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), uz Šesti, jedini je skladan samo za gudače i continuo. Neobičan je utoliko što odaje dojam dvostavačnosti – izostaje srednji, spori stavak, naznačen u autografu samo dvama akordima koji čine prijelaz na posljednji, ponovno brzi stavak. Koncert se otvara briljantnim tematskim materijalom, donekle plesnog pokreta, iz kojeg se raspliće cijeli prvi stavak. Između tutti odsjeka, u kojima se donosi početna glazbena ideja, nastupaju kraći odsjeci u kojima se pojedini instrumenti, podijeljeni u tri skupine po tri instrumenta, predstavljaju zasebno. Završni Allegro odvija se u vrtlogu tipične barokne motorike, pri čemu je tematska građa svedena na tek nekoliko prepoznatljivih motiva koji se prepetuiraju u svim dionicama.
(iz teksta Marije Sarage)
 
Krsto Odak (1888-1965)
Jedan je od predstavnika nacionalnog glazbenog stila hrvatske glazbe koji je u svom opusu tražio i drugačije putove na koje ga je navodio njegov razvijeni smisao za polifono koncipiranje. Prvu Passacagliju Odak je skladao 1938. godine za orgulje. Instrumentalni karakter djela nagnao je Odaka da Passacagliju intrumentira za gudački orkestar. Sama passacaglia barokni je glazbeni oblik koji se temelji na karakterističnoj temi koja se prvo jednoglasno izlaže u basu, a potom slijedi njezino višestruko ponavljanje. U svom novom obliku Passacaglia je svoju praizvedbu doživjela već sljedeće godine pod vodstvom Rudolfa Matza. Odakova Passacaglia, koja se temelji na baroknoj formi, sačinjena je od dvadeset varijacija, od jednostavnijih do složenijih, a zbog svog polifonog spleta instrumentalnih dionica i boja, možemo je smatrati prvim djelom takve vrste u našoj glazbenoj literaturi. Čvrsta arhitektonika Passacaglije nije rezultat samo skladateljske umješnosti, već i umjetničke invencije kojom je Odak oblikovao pojedine varijacije.
M.T.
 
Pjotr Iljič Čajkovski (1840-1893) je u jesen 1880. godine istovremeno radio na dva djela: Serenadi za gudače i Svečanoj uvertiri 1812. I iako je Serenadu otpočetka smatrao jednim od svojih najboljih ostvarenja, Uvertirom nije bio zadovoljan. Usporedivši ih, rekao je: “Uvertira će biti jako glasna i bučna i skladao sam je bez ljubavi – njezina umjetnička vrijednost zato neće biti visoka. Serenadu sam naprotiv skladao iz unutarnjeg poriva. Ona dolazi iz srca i zato se nadam da neće biti smatrana djelom bez umjetničke vrijednosti.” Tonalitetna struktura djela okreće se klasičnim modelima, a u smislu ravnoteže i odnosa vanjskih i unutarnjih stavaka, naglasak stavlja na treći stavak – jedan od najnadahnutijih skladateljskih trenutaka Čajkovskog uopće. Prvi stavak posveta je Mozartu, skladateljevom velikom uzoru, a u drugom su čujna inspiracija Beethovenom i Brahmsom. Treći stavak, Elegija, karakterizira pijevna melodija nježnog tkanja, koja plovi na izuzetno odmjerenoj pratnji. Četvrti stavak donosi rusku narodnu melodiju iz Pjesme o Volgi, a glavna tema Allegra je koral s početka prvog stavka, čime Čajkovski savršeno zaokružuje jedna od dragulja njegova opusa. Serenadu u C-duru bivši je učitelj Čajkovskog, skladatelj Anton Rubinstein, koji je u prošlosti bio suzdržan i često kritičan u komentiranju radova svog bivšeg mentora, ocijenio kao skladateljevo najbolje djelo.
M.T.